Najzad sunce! Od kako me poslednjih par dana bude ti topli i umiljati zraci,češće sam nasmejan,vedriji sam. Ma ništa mi nije teško. Eh kada bi samo znalo kako sam ga željno mesecima čekao. Najzad i slobodan dan! Mmm,meškoljim se na suncu,jednostavno se "gušterišem" i srećan sam. Zaista nemam pravog razloga da budem ali ipak jesam. Rešio sam da iskoristim najbolje od početka proleća. Tačno,nije kalendarski tu ali se miris proleća može osetiti u vazduhu. Posle duže pauze ponovo vezujem pertle na tako laganim letnjim patikama,trenerku prosto i ne osećam posle svih onih zimskih rekvizita. Čak ni lice ne moram da gulim žiletom danas. Prolećni vazduh ispunjava mi pluća,sve je naizgled savršeno. Polako,kao čovek bez i jedne brige na svetu koračam gradom. Kao da je baš sunce rasteralo sve probleme,baš kao one sive zimske oblake. "Još samo da olista,da ozeleni i biće savršeno." mislim u sebi i najednom primećujem boje oko sebe.Ne ne,to nisu prolećne boje. Osluškujem žagor dece koja se vraćaju iz škole. Zar profesori ne štrajkuju? Ne,ne želim da kvarim ovakav dan takvim  mislima. U susret mi dolazi vesela grupica srednjoškolki. Zauzete pretresanjem tračeva ili gradiva (više nisam siguran šta se uči u tim školama) ne primećuju moje razočarenje. Otkrivam da od njih dolaze te boje. To nisu boje firmirane garderobe ili tašnica koje su zamenile đačke torbe da bi se u njima nosili skuplji telefoni nego što ih njihovi roditelji imaju. Ten njihovih mladih lica nije onaj devojački,još po malo detinjast već veštački,formiran debelim slojem pudera. Siguran sam da bi sva lepota njihove mladosti zasjala posle intezivne terapije mlekom za skidanje šminke a u težim slučajevima posle hiruškog zahvata gletericom. Raspitao sam  se i koliko sam uspeo da saznam ne postoji ekonomično pakovanje pudera. A trebalo bi! Treba pomoći roditeljima sa već istanjenim novčanimcima,potrošenih na gore pomenute torbice,telefone i fensi garderobu. Trebalo bi ga pakovati kao poludisperziju za zidove u one plastične kante od 20-25 litara jer je ona jedna tuba ili kutijica očigledno za jednokratnu upotrebu. Ovako lepo roditelji kupe što bi narod rekao economy pack i mirni su jedno tromesečje,pod uslovom da se vikendom ne izlazi u grad. U tom slučaju  je potrebna još jedna kantica od 5 litara kao dodatak za isti vremenski period. Ovim putem apelujem na kozmetičke kuće da razviju i tonere za puder na rastućem domaćem tržištu. Kao i za već pomenute poludisperzije trebale bi da budu male,praktične bočice čiji se sadržaj fino sipa u kantu pri čemu količina tonera koji se dodaje zavisi od željene nijanse. Zatim,drage dame čitajte pažljivo,uzeti bušilicu sa namontiranim nastavkom za mešanje glet mase i mešati dok se masa ne sjedini. Preporučio bih da se uz ekonomično ili čak porodično (jer sve je više slučaja da i bate kao i seke koriste puder za peglanje nepravedno dodeljenih im pogrešno obojenih lica) pakovanje promotivno deli gleterica gratis,temeljno zalepljena širokim crvenim selotejpom na kojem velikim crnim slovima piše "gratis". U doba ekonomske krize i finansijke neizvesnosti ovaj apel i poslovni savet nesebično darujem kozmetičkim kućama u znak zahvalnosti za proširenje mojih do danas suženih vidika. Do juče od zime ljubomorno čuvan i šalom zaklonjen devojački vrat,sada shvatam,mnogo je privlačniji ako je lice fino i temeljno ogletovano u izrazitom kontrastu u odnosu na vrat,u  najmanju ruku u nijansu poznatiju kao Hali Beri. Preporučena nijansa po savetu proizvođača trebala bi da bude nazvana Naomi Campbell,jer ipak je društveno prihvativljivija. Dakle,svi mi koji smo najzad otvorili oči recimo glasno: Živelo proleće! Živela poludisperzija! Ups... Pardon,puder,nikako da se naviknem.