Ne tako davno za mene su zimske noći bile izazov a svaka noć ma kako hladna dragoceno vreme koje ne treba gubiti sedenjem u kući jer ipak je moja deviza bila: "Spavanje je gubljenje vremena!" i tako svake večeri... Sećam se da su komšije žurno prolazile mimo mene,sneg bi nam padao u lice nošen nekom promajom koja je našla sebi put baš tu ispred moje kuće. Usledilo bi ljubazno "Dobro veče",poručili bi mi lep provod a ja bi ih posmatrao kako trljaju ruke da ih zgreju i cupkajući prelaze prag moje kuće.                                                               Bilo je to tipično doba za posete u našem selu,kada se namiri stoka i završi večera pa u komšiluk na čašicu grejane rakije i sitno seckani kiseli kupus poprskan alevom paprikom za koju nikada nisam bio siguran da li je samo dekoracija ili ipak nezamenljivi začin. Nekako je u to doba polazio i poslednji autobus ka gradu a ja sam ga čekao u ugaženom snegu iako je kao po pravilu kasnio,iako sam uvek nosio farmerice koje su mi svakim slučajnim dodirom nesnosno ledile kožu. Tih večeri najveća briga mi je bila da me ne isprska neki od kamiona u prolazu čiji zvuk nam je u letnjim noćima često budio goste ne naviklle na blizinu magistrale i zvuke pretovarenih točkova. Bile su to neke sasvim bezbrižne noći kada je zvuk istopljenog šećera kako sa usijanog gvožđa krupnim rumenim kapima upada u meku rakiju menjao zvuk novih elektronskih hitova. Moja svetlost vatre koja pucketa kroz kaljeno staklo peći bili su strobovi,moje ušuškano mesto bila je barska stolica ili čak i zvučnik ako se imalo vremena  za sedenje. Kilometri su se nizali a sa njima i gradovi,nove diskoteke i nova lica a opet sva tako slična u tami prošaranoj retkim svetlima koja se prelamaju kroz gust duvanski dim. I tako do zore ili do fajronta pa šta se pre desi...                                                                          Bile su to nekako baš naše noći,dani nam i nisu bili toliko bitni. Skupljali smo i delili sav novac koji smo imali,malo ali dovoljno da kupimo još jednu noć,još jednu uspomenu. Mislili smo da novi dan nikada neće svanuti i da ćemo još dugo živeti noću,skupa,seoska deca i čaršijski momci,bila je to neobična skupina,ali život je imao druge planove. Među prvima sam odustao od  noći i dao šansu suncu,odavno ne pokušavam da provedem celu noć budan uz muziku i odavno već ne žalim za takvim životom.                                                                     Sada,iako mi je tek nešto manje od trideset godina,sada ja dočekujem moje drugove i njihove divne nasmejane supruge a najdraži su mi ipak moji mali drugari. Sada smo mi ti koji grejemo vino i domaću rakiju,seckamo kupus i po nešto na čačkalicu. Sada smo i mi veliki a nismo se tome nadali,bar ne još neko vreme...