"Hoću da i ja kažem nešto za dnevnik!" već čuvene reči Viljuške,lika kojeg je Manda fantastično odigrao u jednom od najdirljivijih domaćih filmskih ostvarenja (kako se sad to popularno govori) najbolje opisuju moj motiv za pisanjeg ovog teksta. Ipak i ovaj blog sam počeo da pišem kao svojevrsnu kritiku društvu.

Upravo taj popularni govor svih onih koji se pojavuju u medijima uspeva da zaseni bogatu istoriju srpskog i svih ostalih naroda sa kojima delimo poslednje zrno hleba i poslednji pedalj zamlje koja je sve manja. Mučno mi je bilo čitati podsećanja da je Beograd na zapadu čuven po splavovima i noćnom životu a sve u cilju kritike šatro komičarke Čelsi i objašnjenja kako nije ovde tako crno kao što tamo preko bare misle o nama. Trebalo bi da se ozbiljno zabrinemo ako su splavovi i silikonske "lepotice" ono što bi trebalo da nam osvetla obraz. Vraćajući se kući preko grane stranci osim mamurluka sa sobom nose uspomenu na razvratne,često maloletne devojke,iskvarcovanih tela do stadijuma dobijanja raka kože koje se dave u litrima alkohola. Slika koju na taj način razvijamo govori o nama da se za desetostruko manje novca nego u bilo kojem drugom evropskom gradu za jedno veče i na jedno veče može "privesti" devojka ili više njih i to samo uz pomoć alkohola i svetlucavog ključa hotelske sobe. Više od svih lekara,naučnika,humanista,umetnika,vladara i diplomata starog vremena koji su doprineli stravanju karte  sveta onakve kakva je danas i postavljanu standarda i danas nedostižnih u svojim oblastima,pominju se "Exit" i dragačevski Sabor trubača. Lično nisam  ubeđen da će neko prevaliti hiljadu,pa skoro i dve hiljade kolometara do male dragačevske varoši podno Jelice da bi svoj muziči mazohizam zadovoljio slušajući zvuke limenog instrumenta koji je video samo na filmu dok se iz njega duž prerije razvija poziv na još jednu bitku i etničko čišćenje indijanaca. Veliki procenat "festivalskih" turista ne bi znao na karti sveta da pokaže Srbiju a još manje Guču da nije lako dostupnih i jeftinih opijata i alkohola koji teče ulicama. Najdraža uspomena koju ponesu odavde je flaša rakije koju prošvercuju preko otvorenih evropskih granica i podmitljivih domaćih carinika. Mali broj tih istih turista se potrudi da sazna a još manje da zapamti ime tvrđave u Novom Sadu čije su zidine polivali telesnim izlučevinama. 

Dakle,molio bih dušebrižnike da pre sledeće izjave bar prelistaju neki od udžbenika istorije pa ako treba i da zamole nekog đaka da im ispiše par reči o svima koji su ostavili traga u našoj i svetskoj istoriji a potiču sa ovih prostora.